U postrojenju za pročišćavanje otpadnih voda u Bingenu, u Njemačkoj, pokretne trake prenose polu-suhu kanalizaciju u čelične spremnike, a zrak je ispunjen mirisom mulja koji sazrijeva. Kanalizacija se pretvara u sjajne crne granule unutar spremnika, a nakon ove kratke ekološke "alkemije", otpad u konačnici postaje drveni ugljen koji se zatim zakopava pod zemlju. Ovo izdvaja ugljik, sprječavajući ga da uđe u atmosferu. Zagovornici tehnologije kažu da je ova metoda skladištenja ugljika vrlo učinkovita i da bi biougljen trebao biti uključen u buduće globalne klimatske sporazume.
Zakopavanje biougljena također može poboljšati plodnost tla, jer njegove čestice-nalik saću djeluju kao rezervoari za vodu i hranjive tvari. Terenska ispitivanja uskoro počinju u Rothamstedu u jugoistočnoj Engleskoj kako bi se procijenila korist biougljena na strukturu i vlažnost tla. Eksperimenti u Australiji, Sjedinjenim Državama i Njemačkoj već su pokazali obećavajuće rezultate, osobito na inače neplodnim tlima.
Biougljen je dobio podršku onih koji su zabrinuti zbog klimatskih promjena. Helmut Gerber, projektant tvornice biougljena u Bingenu, kaže da je njegova oprema za pirolizu izvorno dizajnirana za rješavanje problema otpadnog pepela koji začepljuje konvencionalne kotlove.
Obično je pročišćavanje otpadnih voda značajan izvor stakleničkih plinova, a pepeo proizveden od spaljivanja (koji stvara još više emisija) koristi se u građevinskoj industriji. U Bingenu se 10% toka otpadne vode dovodi u eksperimentalno postrojenje za pirolizu, koje zagrijava otpad s minimalnom količinom kisika, odvajajući ugljični monoksid i metan, koji se zatim spaljuju kako bi se osigurala toplina za proces pirolize.
